Da bi shvatili vrijednost znanstvenika po kojemu naša škola nosi ime, u nastavku donosimo njegov kratki životopis.

STJEPAN IVŠIĆ (1884-1962)

 Jedan od najvećih hrvatskih filologa rođen je u Orahovici 13. kolovoza 1884. kao prvo od devetoro djece Mije i Julijane Ivšić. Gimnaziju je pohađao u Osijeku i Požegi, gdje je maturirao god. 1904. Potom studira hrvatsku, slavensku i klasičnu filologiju, prvo na Sveučilištu u Zagrebu (šest semestara, do ljeta 1907.), potom na Jagielonskom sveučilištu u Krakowu (dva semestra, šk. god. 1907./08.). Godine 1909. položio je ispit za srednjoškolskog profesora hrvatskog jezika i klasične filologije pa je otada profesor na Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu (do 1914.). Radi proučavanja slavenskih jezika, uz Krakow, boravio je u Pragu (1913.) te u Petrogradu, Moskvi i Kijevu (1914.).

Istodobno objavljuje vrlo zapažene kroatističke rasprave, ponajprije dijalektološke i akcentološke: Šaptinovačko narječje, Akcent u gramatici Matije Antuna Reljkovića, Acent u gramatici Ignjata Alojzija Brlića, Današnji posavski govor. Na osnovi rasprave Prilog za slavenski akcenat godine 1913. promoviran je u doktora filozofije.

Kad je Tomo Maretić zatražio prijevremeno umirovljenje da bi se mogao posve posvetiti radu na Akademijinu Rječniku, 8. srpnja 1914. izabran je Stjepan Ivšić za njegova nasljednika na mjesto šefa zagrebačke slavistike.

Godinu potom (1915.) Ivšić je promaknut u izvanrednoga, a god. 1918. u redovitoga sveučilišnog profesora slavenske filologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Budući da je sve svoje spomenute rasprave objavio u Radu, u znak priznanja Ivšić je 5. svibnja 1917. izabran za tajnika Akademijina dijalektološkog odbora u Razredu historičko-filologičkom iako nije bio član Akademije! Na prijedlog svoga učitelja Tome Maretića 25. svibnja 1920. izabran je za člana dopisnika, a 1923. za izvanrednoga pravog člana Akademije. Redovitim pravim članom Akademije postao je 4. svibnja 1929.

Stekavši glas priznatoga prvog autoriteta hrvatske filologije, unatoč živu Tomi Maretiću, Ivšić je između dvaju svjetskih ratova svoje stručno zanimanje proširio na paleoslavistiku (napose na hrvatski glagolizam) i normativistiku. Posebno je važna njegova zauzetost u Društvu »Hrvatski jezik« koje je u drugoj polovici tridesetih osnovano s ciljem organiziranog odupiranja sve jačim naletima (ne samo jezičnog) unitarizma. Kao glavni urednik društvenoga časopisa »Hrvatski jezik« objavio je Ivšić neke od svojih najpoznatijih standardoloških radova (Etimologija i fonetika u hrvatskom pravopisu, Hrvatski književni jezik, Novine i evropeiziranje našega jezika).

Uoči Drugoga svjetskog rata, za Banovine Hrvatske, izabran je prvo za prorektora, a potom i za rektora Zagrebačkoga sveučilišta. Tu je dužnost nastavio obnašati i nakon 10. travnja 1941. premda se s tadašnjim vlastima otpočetka nije u koječemu slagao (odbio je ponuđeno mjesto ravnatelja Hrvatskog državnog ureda za jezik, nije se složio s uvođenjem morfonološkoga pravopisa). U svibnju 1945. partizanske su ga vlasti optužile zbog navodne kolaboracije i osudile na izgon iz Zagreba. Nakon povratka nije vraćen u Akademijino članstvo, dok je na sveučilištu i u novim prilikama, uz poteškoće, nastavio svoju predavačku djelatnost, prvo kao honorarni, a potom ponovno kao redoviti sveučilišni profesor.

Preminuo je u Zagrebu 14. siječnja 1962. ostavivši za sobom brojna nedovršena djela. Po sačuvanim rukopisima i bilješkama njegovih slušača posthumno je za tisak priređena Ivšićeva Slavenska poredbena gramatika.

U najnovije vrijeme kroatistika je svoju zahvalnost Ivšiću javno izrekla u dva navrata: Znanstvenim skupom u Orahovici (1994.) i jednom sekcijom na Prvome hrvatskom slavističkom kongresu (Pula, 1995.).